Back

ⓘ Janko Polić Kamov. Rođen je u uglednoj i imućnoj obitelji. Otac mu Ante s Hvara je doselio u Senj gdje je stekao trgovačku naobrazbu, a zatim je preselio na Suš ..




Janko Polić Kamov
                                     

ⓘ Janko Polić Kamov

Rođen je u uglednoj i imućnoj obitelji. Otac mu Ante s Hvara je doselio u Senj gdje je stekao trgovačku naobrazbu, a zatim je preselio na Sušak te baveći se trgovinom stekao znatnu imovinu i ugled. Osim toga bio je javni i kulturni djelatnik: imao je bogatu biblioteku, prijateljevao je s Brnčićem, Derenčinom, Starčevićem i Supilom, dopisivao se sa Strossmayerom i Kranjčevićem, a s Politeom je izdavao reviju Prva hrvatska misao.

Janko je 1893. godine krenuo u osnovnu školu, a 1897. u gimnaziju. Kao šestogodišnjak čitao je Smičiklasa, s osam je godina zajedno s braćom izdavao kućni književni list Sokol te izvodio kućni teatar, a pisao je i pjesme o Majci Božjoj i samokresu u Harambašićevu stilu. U prvim je razredima gimnazije bio kulturni tradicionalist. U trećem je razredu izbačen iz gimnazije pošto je profesoru grčkoga jezika pljunuo u lice jer je dobio pozitivnu ocjenu, po njegovu mišljenju nezasluženu, samo zato što je pripadao bogatoj obitelji.

Tih gimnazijskih dana osniva s kolegama Josipom Baričevićem i Mijom Radoševićem anarhističku organizaciju Cefas, koja je ujedno bila i literarno i političko udruženje, s namjerom da nabave oružje, podignu bunu i revoluciju te dinamitom i bombama dignu u zrak čitavu tadašnju Hrvatsku. Organizacija se ubrzo raspala. Na očevu je intervenciju primljen u senjsku Ožegovićianu, konvikt koji je mlade odgajao u ultraklerikalnom duhu, što je na Janka djelovalo kontraproduktivno, te potpiruje dodatno njegovu anarhističku buntovnu narav. 1902. nakon očeva financijskog sloma obitelj seli u Zagreb. Izbačen iz senjske gimnazije Janko upisuje gornjogradsku gimnaziju, ali je napušta već 1903. pošto biva osuđen na tri mjeseca zatvora zbog sudjelovanja u protukhuenovskim demonstracijama. Tu upoznaje i nastavlja prijateljevati sa Stjepanom Radićem.

1904. iznenada je nestao s nekom putujućom glumačkom družinom te putovao Dalmacijom, Bosnom, Crnom Gorom i Slavonijom. U družini je bio šaptač i sporedni glumac, na turneji su mu alkohol, kavane, jeftini hoteli i neuredan način života narušili zdravlje. 1905. vraća se u Zagreb. Pijanči, uči, čita i počinje s književnim radom. Nakon osnivanja tjednika Pokret sudjeluje u njemu do smrti kao vanjski suradnik.

Pritišće ga provincijalni duh Zagreba, nacionalistčka atmosfera njegova uzrečica "Bog i Hrvati - uzmi, ali plati" te iste godine počinje njegovo putovanje po inozemstvu. Najprije u Veneciji posjećuje brata Milutina, priznatog i genijalnog muzičara umj. ime Kvarnerski koji je polazio tamošnju akademiju, a zatim nastavlja posjećivati kazališta, biblioteke i galerije živeći na neredovitom honoraru Pokreta i pomoći brata Vladimira. No dopisništvom se ne zadovoljava jer nije kreativno. Na putovanju Gornjom Italijom impresioniraju ga tvornice, elektrika i seljaci-nadničari na latifundijama. Uskoro doživljava prvo odbijanje kritike i urednika, ali ne klone. Dapače uzima kao dodatak ime Kamov prema biblijskom Kamu. 1907. boravi u Rimu, Torinu, Genovi, Firenzi i Marseilleu, za ljetnih mjeseci u Puntu na Krku. Oduševljen je inozemstvom: operom i koncertima u Marseilleu te galerijom u Trstu. Piše dramu Čovječanstvo i proučava psihologiju i sociologiju. Žali se na bolest u plućima, očima, prstima, 1909. neko je vrijeme ležao u bolnici u Zagrebu. Godinu kasnije dovršava Mamino srce te putuje preko Genove za Marseille i Barcelonu. Španjolska ga privlači industrijom, trgovinom, političkim životom, kulturnim pluralizmom, kontrastima, nemirom i gibanjem masa, a Barcelona slikarstvom i književnom tradicijom. 10. kolovoza piše bratu da boluje na gastro-intestinale, a devet dana kasnije umire u bolnici Santa Cruz u Barceloni gdje je i pokopan na bezimenome bolničkom groblju.

                                     

1. Djelo

Janko Polić Kamov djeluje u razdoblju hrvatske moderne u kojem se hrvatska književnost napokon priključila europskoj. On ne pripada nijednoj od dviju dominantnih struja: artističkoj liniji, koja naglašava primat estetičkoga projekta ni s druge strane pristašama društveno-pragmatičnoga programatskog djelovanja s prosvjetiteljskim nakanama. Kamov stoji kao samosvojna, buntovna osobnost, te svojim djelom anticipira kasnije književne događaje koji će se zbiti i u Europi i u Hrvatskoj. Njegov je slučaj jedan od najkontroverznijih u novijoj hrvatskoj književnosti.

                                     

1.1. Djelo Poezija

Janko Polić Kamov se može promatrati u temeljnoj dihotomiji priroda - kultura, kako ju je precizirao i u svom najboljen djelu, romanu Isušena kaljuža, i u pismima bratu Vladimiru. Takvim modelom on kuša detronizirati suvremene prakse života i kulture u svim posebnostima. U pjesničkom diskurzu Psovka, 1907. progovara iz prirode, instinkta, iz same naravnosti predmeta, situacije, ljudskog stanja, odnosno prvobitnih obilježja liričnosti, a manje iz kulture u smislu esteticističkih normi Matoševa tipa. Njegov leksik i sintagme odražavaju drukčije motive i teme, tj. drukčija tumačenja tih tema u odnosu na ono što je bilo uobičajeno u hrvatskoj moderni. U zbirci Ištipana hartija, 1907. vraća se uredenijim i pravilnijim formativnim oblicima, raznolikijim temama, vezanom stihu i pravilnijoj kompoziciji. U cjelini on ipak ostaje pjesnik bodlerijanske estetike ružnog, sirovih nagona i anarhističkog protesta te je eminentno antiprosvjetiteljski i antiracionalistički postavljen pisac koji preferira individualno, tjelesno, lično iskustvo.

  • Psovka 1905.
  • Ištipana hartija 1907.
                                     

1.2. Djelo Novelistika

Novelistiku karakteriziraju feljtonski elementi i analitički komentari, ali u kasnijoj fazi uz elemente lakrdije, kako te novele sam naziva, susrećemo i hladnu analitiku, što ga je dovelo gotovo do modela groteske te antiiluzijski obojenoga izraza. Kamov govori o tim novelama i sotijama kao o psihološkim karikaturama, odnosno žanru "satire ljudske duše", pa su im slobodna motivska asocijacija, stilska razuzdanost i hiperbolizacija primjerene. U njegovim je novelama naglasak na sitnim materijalnim faktima koji su kao psihološka činjenica veliki.

  • Sloboda
  • Iglasto čeljade
  • Žalost
  • Katastrofa
  • Ispovijest
  • Bitange
  • Brada
  • Ćaskanja 1914.
  • Ecce Homo
                                     

1.3. Djelo Drame

U dramama je Kamov progovorio najotvorenije u tradiciji radikalnoga evropskog individualizma. On blud i alkoholizam ne vidi samo u bordelima i krčmama, nego i u obitelji. Sve je to kužno, trulo, lažno i samourušavajuće. Te iste fizičke radnje odigravaju u kući: pije se, loče, opija, razbija čaše, ubija se novorođenčad, otkrivaju incestuozne i homoseksualne želje.

  • Orgije monaha
  • Djevica
  • Samostanske drame 1907.
  • Mamino srce 1910.
  • Čovječanstvo 1908.
                                     

1.4. Djelo Roman

Roman Isušena kaljuža pisan 1906-09 svojevrsna je sinteza Kamovljevih književnih nastojanja i s obzirom na tehnologiju i glede tematizacije. Roman problematizira egzistencijalno, ontološko i povijesno iskustvo bića i njegovih "raspršenih" korespondencija u svijetu koji se sve više otuđuje, u svijetu u kojemu je poljuljana stara hijerarhija vrijednosti, u svijetu u kojemu atomizirana ličnost u svojemu suludom i destruktivnom činu nastoji uspostaviti zdraviju, drukčiju i novu scenu - i života i rada i književnosti glavni je lik književnik. Roman se orijentira prema subjektivnom senzibilitetu dezintegrirane građanske ličnosti i freudovski decentriranoga ja, te donosi razlomljenu i kaotičnu sliku te osobnosti. S tim u vezi realističku i naturalističku tehniku pisanja zamjenjuje psihoanalitičko poniranje u podsvjesne antijunakove predjele. To je djelo u neku ruku anticipacija dostignuća Lawrencea, Joycea ili Prousta – iako ne tih razina umjetničkoga dosega. Možda je Céline po svom nihilizmu i mizantropskom radikalizmu najbliži Kamovu, koji je mnogim elementima anticipirao i u stanovitu smislu započeo avangardne procese koji su se u to vrijeme rađali u Evropi. Janko Polić Kamov je prava hrvatska avangarda upravo prema školskim elementima avangardne paradigme: aktivizmu, antagonizmu, nihilizmu, agonizmu, osporavanju postojećih struktura, dehijerarhizaciji struktura, antiesteticizmu. U idejnom i koncepcijskom sloju Kamov je revolucionaran, u hibridima, stilskoj "nečistoći", kao i općoj radikalnoj suprotnosti prema ustaljenim estetskim kanonima. Tako s njime u punom smislu riječi počinje hrvatska književna avangarda.